NEISCRPNA HRANA
Misterij ljubavi je žrtva i zove se hrabrost, podijeliti sakramentom osjećaje za čitav život, podijeliti zajedništvo u dobru i zlu i ustrajati do kraja. Gospod to obznanjuje kao hrabrost, a iskrenost i čistoća srca stvara vjeru u neraskidivost osjećaja spojenih krunom ljubavi.
Kad-kada je potrebna promjena unutarnjeg mentaliteta, što od čovjeka samca, čini čovjeka, bitno vezana uz svog bračnog druga, gdje su dvoje jedno tijelo.
Brak je sakrament, zajedništva i ljubavi. Ne razrješiv. Blagoslovljen po zakonima Božjeg promisla. I kako Biblija kaže „Što Bog združi,čovjek ne rastavlja.“ Združeni na ovaj ili onaj način, Gospod je otvorio put zajedništva. Zato je spajanje osjećaja ili ljubavi koja potiče iz dva srca, “Kruna ljubavi“, koja spaja dvoje ljudi za cijeli život ili do kraja života. A kako je to kod pjesnika? Kako pjesnik, stihom utjelovljuje ljubav u svojim rimama, u koje ju zapisuje, kako bi taj predivan osjećaj pripadnosti zajedništva nagovijestio, otkrio i podijelio ili zapečatio u mislima drugih i pred očima drugih.
Pjesnik stvara, opisuje, opjevava i uzvisuje taj najsvetiji osjećaj, koji je utjelovljen Biblijom, a koji kao čarolijom, pjesnik riječima podiže na oltar života, potvrđujući prastaro pravilo življenja „zajedništvo za čitav život.“ Pjesnik podiže riječima u svakoj pjesmi krunu ljubavi iznad krune života, da bi se taj život nastavio. On podiže krunu ljubavi na prijestol osjećaja, dajući toj ljubavi toliko veliko značenje, koliko je i sam Gospod dao kroz svoje poruke onima koji iskreno i zauvijek vole, ljube i dijeliti znaju život spojen u zajedništvo.
Volim Te svim mojim godinama,
Svim jesenima u magle umotanim,
Žutim listovima na stazama Tvojih strepnji.
Volim Te zorama kad vjetri utihnu,
Svim osmijesima na obrazu istine,
Očima radosti, grlim te strašću
Posljednjih suncokreta, na poljima.
Volim Te svim večerima svilene postelje…
Pjesnik poklanja kroz svoje stihove, svoje osjećaje, onima, koji će kroz njegove stihove i poruke shvatiti i spoznati što znači kruna ljubavi onima, u kojima ljubav zaživi, pa i druge potakne da potraže u sebi taj osjećaj. Ali „Kruna ljubavi“ ne mora uvijek značiti osjećaje između dvije osobe, nego u pjesničkim razmišljanjima okruniti će i sve one osjećaje što u nama budi okolina u kojoj živimo, sa kojom smo isto tako povezani kao pupčanom vrpcom nerazdvojivosti. Ta okolina je neiscrpna hrana životu, koju pjesnik slavi svojim stihovima, rimama, pjesmom. Ta okolina je apstraktni dio naše krvi. Ona teče našim venama, ona živi u našim očima, raste u našim srcima, a preko dlanova se pretače u budućnost, čineći nam život, zajedništvo i ljubav plodnijima, većima, blagoslovljenijima. Kroz molitvu i rad hvalimo Gospoda što nam omogućava oblikovati iskren i pravilan život, usađujući ga u svoje srce.
Ipak, nije svima dato, da ljubav slave u svom srcu, da je osjete na dlanovima ili da svoj život okrune krunom ljubavi, nego koračaju stazama patnje, tuge , čežnje, slijepi i zatvoreni ne puštajući niti Gospoda da im pokaže put života kakvog su možda željeli. Rastava i rastavljenost je staza života koja briše svete osjećaje ljubavi,otvarajući prostor mržnji, tuzi, odbačenosti i samoći. Nemogućnost zadržavanja i dijeljenja krune ljubavi oblikuje nesretne ljude, pune nepovjerenja u sve oko nas.
A onda impulsima života, potvrđivanjem istina, ne miješajući se u ničiji život, pojavljuje se pjesnik koji oslikava riječima život, veličajući sve što ga okružuje, podižući život kao „Život“ na oltar ljubavi, trošeći i otkrivajući se kroz osjećaje.
Kao kap vode čuvam te u sjećanju,
Prinosim srcu da ne presahne…
Kad zatvori se krug, zarobljen ostaješ
U mislima, koracima staza životnih…
Dajem te žednim usnama,
Životu te darujem,
Dok sudbina polako zatvara vrata…
(dio pogovora za zbirku poezije "Kruna ljubavi" u pripremi pjesnikinje Ljerke Varga , 2011/2012 )
